Nenad Zrnić (Šabac, 1909 – Beograd, 1991) je završio Mašinski odsek Tehničkog fakulteta u Beogradu 1931. i doktorirao 1959. godine na Mašinskom fakultetu u Beogradu disertacijom „Određivanje glavnih dimenzija pri projektovanju broda”. Radio je kao inženjer u Fabrici aviona „Luj Brege” u Kraljevu (1931–1933), Radionici rečne plovidbe na Adi Ciganliji (1933–1935), Garaži-radionici Zastupništva automobila „V. H. Smajt” u Beogradu (1935–1936), Brodarstvu Prometne banke u Beogradu (1936–1945), Glavnoj upravi rečnog saobraćaja (1945–1949).

Od 1949. je radio kao viši industrijski inženjer na Mašinskom fakultetu, a zatim je izabran za docenta za predmet Konstrukcija i oprema broda. Od 1954. godine je vanredni, a od 1960. do odlaska u penziju 1978. godine, kao redovni profesor. Dugo godina je bio šef Katedre za brodogradnju i u dva navrata prodekan Mašinskog fakulteta (1953–1954, 1960–1962). Objavljivao je naučne i stručne radove iz čvrstoće broda, projektovanja tehničke flote, brodogradilišta i rečnog saobraćaja. Godine 1972. izabran je za dopisnog a 1985. i za redovnog člana SANU. Dugo godina bio je direktor Instituta tehničkih nauka SANU.

Zrnić je, između ostalog, bio projektant prvog broda izgrađenog u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata za stranog naručioca (plovna dizalica za Tursku, 1954), kao i više domaćih plovnih bagera (vedričara i refulera) što je i bilo u centru njegove stručne aktivnosti. Shodno tome osnovao je Laboratoriju za bagere u Vinči. Projektovao je niz brodogradilišta u zemlji i inostranstvu (Burma, Indonezija, Bangladeš). Autor je nekih originalnih ideja i rešenja (člankasti brod). Zaslužan je za uvođenje potiskivanih sastava na našim rekama – umesto dotadašnjih tegljenih. Dobitnik je Oktobarske nagrade 1966. godine.